U stanu je zamirisala kafa, ona prva jutarnja koja služi da bi razmislio o svemu. Ta kafa pusti misli kao ptice kroz prozor realnosti. Dobro jutro čujem na radiju ali me i dalje plaši zvuk koji najavljuje vesti. Isključujem se iz svega na trenutak, ponovo zamišljam idealni svet, svet bez mene i tebe, svet koji nismo spremni da doživimo. Trudim se, najiskrenije da monotoniju koja me stiska svedem na minimum ali se ispostavi da ona svaki moj dan svede na uzaludno potrošen i prazan. Živimo u zamišljenom lavirintu koji nam širokim rukama nudi zapad. Često mislim o ljudima koji su potražili svoje "parče hleba" daleko od rodne grude. Kako im je ? Postavim sebi sto puta na dan to pitanje. Vratim se i ja umoran sa posla ali me dočeka banda mojih najdražih i vrati osmeh na lice, ali, ko dočeka njih? Jednom, kada pustimo sivu u život ona otera sve boje i nastaje emotivna zima, praznina i bol. Dani budu prazni i uzaludni ali opet na neki način drugačiji. Razlikujem nijanse sive na meni znan način, mrzim isto tako ali ih na posletku i volim. Čine me nepobedivim divom na papiru ne pitajući za moje fizičke predispozicije. Pokušavam da dane koji su isti kao iz kopir mašine menjam ali mi ne dozvoljavaju robo-ljudi koji imaju svoj cilj i koji uporno unose monotoniju u ulice. Mrzim konstantno isto i prazno, nije mi merak, ne dozvoljavam da mi duša diše. Trenutak kada sam svoj je prva jutarnja kafa, jer moje ptice nesmetano odu, vrate se i daju mi snage. Poljubim nebo pogledom, ali jedan poljubac ne čini romansu, više je onih koji ga odgurnu od nas. Sebi često budemo dovoljni za gluposti ali zaboravljamo na Boga, koji sve gleda i ćuti, jer ga ne prepoznajemo. Umirem sa svakim zalaskom Sunca, tada u meni umiru svi dnevni pokušaji za boljim i dođe noć, koju čuvam od budnih. Znam da posle nje imam dovoljno vremena da se rodim sa Suncem i pustim ptice da pokrenu moj svet.
Нема коментара:
Постави коментар